Sezona u znaku violončela

Na posljednjem koncertu 13. sezone ciklusa Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj nastupila je violončelistica Monika Ranogajec (Zagreb, 1998), maturantica na Glazbenom učilištu Elly Bašić, koja je već s pet i pol godina započela svirati violončelo u klasi prof. Dobrile Berković-Magdalenić, a školavanje je nastavila u klasi prof. Mateja Miloševa. Tijekom školovanja sudjelovala je na brojnim državnim i međunarodnim natjecanjima, na kojima je ostvarila zapažene rezultate, a posebno se ističu četiri prve državne nagrade koje je osvojila kao članica trija violončela, kvarteta violončela i trija violončela s glasovirom te dvije druge državne nagrade kao članica kvarteta violončela.

U sezoni Mladih glazbenika 2015/16. violončelo je bilo prilično zastupljeno te je trećina od dvanaest koncerta bila posvećena tom instrumentu, s posebnim naglaskom na nastupima polaznika Glazbenog učilišta Elly Bašić, koji su nastupili na tri od ukupno četiri violiončelistička recitala. Isto tako zanimljivo je da su ti učenici izveli barem po jedan stavak iz Papandopulove Rapsodie concertante, što je vjernim slušateljima ciklusa pružilo iznimnu priliku za usporedbu među različitim interpretacijama.

Monika Ranogajec započela je nastup izvedbom dvaju stavaka iz Suite za violončelo br. 4 u Es-duru, BWV 1010 Johanna Sebastiana Bacha i odmah pokazala zavidno vladanje instrumentom. Fino kontrolirana i logično vođena melodijska linija u sporom stavku Sarabande, u brzom je Gigueu prepustila mjesto trodobnom ritmičnom pulsiranju karakterističnom za taj barokni ples. Druga skladba na programu bila je Introdukcija iz prije spomenute rapsodije Borisa Papandopula. Njezini ulančani melodijski fragmenti i improvizacijski karakter stavljaju veću pozornost na inače prirodno usađen Papandopulov odnos prema formi. No ostao je dojam kako su prve dvije skladbe bile samo priprema za drugi dio nastupa i Elgarov poznati koncert. Izbor Koncerta za violončelo u e-molu nosi određenu težinu, no i velika očekivanja, jer riječ je o jednom od najizvođenijih djela iz čelističkoga repertoara. Manji intonacijski problemi nisu odveć utjecali na izražajnost patosom nabijenih Elgarovih melodija, koje su same po sebi prilagođene željenom tonu, ali ih je baš zato teško interpretirati u nekom svojem stilu, koji bi trodijelnu liniju skladatelj – izvođač – slušatelj obogatio na nov način. Središnja uloga izvođača u tom je koncertu ujedno presudna, koliko i lako premostiva ako je ne shvatimo strogo ozbiljno te zbog toga gotovo svaka interpretacija umjetnika koji je još na putu stvaranja vlastitog stila teško može podnijeti prikrivenu težinu Elgarova remek-djela.

Nakon glasnoga pljeska zadovoljne publike Monika je za bis izabrala Nocturne, op. 19, br. 4 Petra Iljiča Čajkovskog, izvorno klavirsku minijaturu koju je sam skladatelj obradio za violončelo i klavir te nam pokazala kakav joj glazbeni stil najviše leži. Romantičarska osjećajnost savršeno se poklapa s bojom tona violončela, što u rukama mlade umjetnice dobiva dodatnu svježinu i zrači nepatvorenom iskrenošću.